Cjeloživotno učenje

Europska komisija radno je definirala cjeloživotno obrazovanje (lifelong learning) “kao svrhovito i trajno učenje s ciljem poboljšanja znanja, vještina i sposobnosti“. Cjeloživotno obrazovanje u dokumentu Komisije postaje vizija integriranog obrazovanja i učenja te vodeće načelo u svim oblicima obrazovnih aktivnosti.

Cjeloživotno učenje odnosi se na “svaku aktivnost učenja tijekom cijeloga života radi unaprjeđenja znanja, vještina i kompetencija u okviru osobnoga, građanskog, društvenog ili profesionalnog djelovanja pojedinca”. Ono obuhvaća učenje u svim životnim razdobljima (od rane mladosti do starosti) i u svim oblicima u kojima se ostvaruje (formalno, neformalno i informalno).

Koncept cjeloživotnog učenja zamisao je usustavljivanja učenja u svim životnim razdobljima (od rane mladosti do starosti) i u svim oblicima u kojima se ostvaruje (formalno, neformalno i informalno).

Cjeloživotno učenje ≠ cjeloživotno obrazovanje

Pojam cjeloživotno učenje često se zamjenjuje izrazom cjeloživotno obrazovanje, no važno je istaknuti da ta dva pojma nisu istoznačna. Obrazovanje obuhvaća samo organizirano učenje, a učenje je širi koncept koji uključuje i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja te se može provoditi cijeli život.

U devedesetima se u Europi afirmira cjeloživotno učenje kao politika odgovora na ekonomsku krizu i visoku nezaposlenost te se s time fokus s obrazovanja pomiče u korist cjeloživotnog učenja. Institucionalizirani i organizirani proces obrazovanja uzmiče pred učenjem u svim oblicima i u svim životnim okolnostima.

U proteklih četrdeset godina cjeloživotno učenje se od početne ideje razvilo u dominantno načelo i orijentaciju razvoja brojnih nacionalnih obrazovnih sustava. Njegova važnost ističe se u nizu međunarodnih akcijskih planova, deklaracija, dokumenata i konferencija, a Hrvatska ne zaostaje za ovim trendom te je uključivanje cjeloživotnog učenja u strateške dokumente iz područja obrazovanja postalo osnovno načelo razvitka hrvatskoga obrazovnog sustava.